Original PDF Flash format zabacene-ceste.qxd  


Zabacene Ceste.qxd

Glava prva
Bezbroj puta kad smo Skip i ja pokušali ubiti njegova mlađeg brata
Donnyja, samo smo se zezali. Stalno to ponavljam šerifovim zamje-
nicima, a oni uporno uzimaju svoje plastične šalice kave i odlaze, ne
bi li se nakon samo nekoliko sekundi vratili i smjestili svoje debele
guzice na metalni stol preda mnom, buljeći u mene tužnim i umor-
nim pogledom, gotovo nježnim kad u njemu ne bi bilo toliko mržnje.
Kažu da ih baš briga za Skipa i za Donnyja. Ne zanima ih što sam ra-
dio kad sam bio klinac. Sada mi je dvadeset godina. SUDIT ĆE MI
KAO PUNOLJETNOJ OSOBI. Iz njihovih usta izlaze riječi s oku-
som stiropora koje lebde u fluorescentno drečavoj sobi. Pružam ruku
da ih dotaknem, no one ponovno nestaju i jedan me zamjenik lupa
po rukama umrljanim bojom uvele ruže. Ne daju mi da ih operem.
Zanima ih žena. Smijem se. Koja žena? U životu nemam sreće
sa ženama. Ma kojeg uzrasta, dimenzija i stupnja nevinosti.
“Mrtva žena u napuštenom uredu rudnika iza željezničke pru-
ge”, jedan će od njih s grimasom kao da će povraćati.
Sklapam oči i zamišljam prizor. Krov s ogromnim rupama. Gnjile
podne daske prekrivene razmrskanim prozorskim staklom, zahrđa-
lim vijcima, klinovima i komadima spljoštenog željeza koje je nekoć
davno činilo dio veće cjeline. Kad sam je konačno doveo tamo, nije
od mene tražila da pometem. Rekla je da ništa ne želi promijeniti
jer zna da je to meni posebno mjesto. Rekla je da joj se sviđa mir
napuštene ruševine kakav ondje vlada. Voljela je umjetnost i način
na koji je govorila katkad bi zvučao poput slike.
10
Tawni O’Dell
U meni se skuplja gnjev, lijepo i uredno, poput savršene pirami-
de od šiblja složenog za loženje. Ruke mi počinju drhtati i sjedam
na njih da ih policajci ne vide.
“Ja i Skip koristili smo urede rudnika kao svoje tajno skrovište”,
odgovaram s osmijehom, a u meni bukne plamen. Uskoro ću biti
tek pocrnjeli kostur pepela koji će se raspasti pri najmanjem dodi-
ru. No, izvana to nitko neće vidjeti.
Zamjenici odmahuju glavom, gunđaju i brekću na sam spomen
Skipa. Jedan šutne stolicu na sklapanje na drugi kraj sobe. Drugi
reče: “Klinac je u šoku.” Treći: “Od njega večeras nećemo čuti ništa
RELEVANTNO niti KOHERENTNO.” Posežem i za tim riječi-
ma, no ovaj put udarac pada na moju glavu umjesto na ljepljive
ruke.
“Bolje da progovoriš”, kaže šerif i zastaje da ispljune smeđi me-
tak duhana u praznu limenku kave prije no što će svom savjetu pri-
dodati “sine”.
Jedino njega poznajem. Sjećam ga se sa suđenja mami prije dvi-
je godine. Posvjedočio je da se dobrovoljno predala nakon što je
pištoljem ubila mog tatu. Smrdi kao mokar kauč.
Ipak počinjem govoriti, no iz mene opet izlazi ono isto o meni i
o Skipu, kako smo sate i sate provodili u uredu starog rudnika jedu-
ći sendviče od parizera i kujući planove protiv Donnyja. Nazivali
smo ga tajnim skrovištem, premda je Donny znao gdje smo. Bilo je
tajno jer on ondje nije mogao doći. Bio je premalen da se popne uz-
brdo kroz oštru šikaru što okružuje mjesto poput prirodne bodlji-
kave žice.
Neki su nam planovi bili odlični. Jednom smo savili stabalce bre-
ze i učvrstili ga o tlo šatorskim kolcem, pa oko njega zavezali omču
od konopa, a Donnyja namamili u njezinu sredinu blještavim Ho-
Hoom u foliji. Stablo se trebalo otkačiti i gležnjevima ga odbaciti u
smrt, no prekasno smo uvidjeli da nismo smislili kako da to učini,
pa je Donny lijepo pojeo svoj HoHo i otišao.
Drugom prilikom pobacali smo hrpu špekula po stepenicama na
stražnjem ulazu i pozvali ga da iziđe jer imamo kutiju zobenih ko-
lačića Little Debbie za njega. Izjurio je kao metak, no, umjesto da
se poklizne na špekule i padne, kliznuo je i stao, a zatim sjeo i po-
čeo se njima igrati.
Zabačene ceste
11
Jednom prilikom obećali smo mu kutiju hrskavih zvjezdica Lit-
tle Debbie, ako dopusti da mu zavežemo ruke i noge i položimo ga
preko pruge, no bile su to tračnice za teretne vlakove – onakve kak-
ve prolaze pokraj starog rudnika – i svi smo znali da tuda od pam-
tivijeka nije prošao vlak. Donnyju je dosadilo čekati da pogine, pa
je na trbuhu počeo migoljiti prema kući.
Naš najdomišljatiji plan najvjerojatnije je bio kad smo pod otvo-
rena garažna vrata stavili kutiju bombona Dolly Madison Zingers,
a zatim se sakrili uzevši sa sobom daljinski otvarač garažnih vrata i
uključili ga kad je Donny sjeo na tlo da jede. Nije primijetio ili nije
mario za teška vrata koja su se spuštala prema njegovoj lubanji.
Zabezeknuto smo promatrali, ne vjerujući svojem konačnom uspje-
hu, no ja sam se uspaničio, potrčao i naglo ga povukao na sigurno.
Spasio sam ga. Čini se da policiju ne mogu uvjeriti što to kazuje o
mojoj naravi.
“Tu sam bio najbliže ubojstvu”, objašnjavam, “sve dok moj
tata…”
Šerif me prekida. Ne želi da ponovno o tome govorim. Zna sve
o mojoj mami i tati. Kao i svi ostali. Bilo je u novinama i sto puta na
televiziji.
On je bio tamo, podsjeća me. Ne ja. Nisam bio ni kod kuće. On
je ušao i zatekao moju mamu s vedricom crvene sapunaste vode
kako mirno riba mrlje sa zidnih tapeta, dok njezin muž leži niti me-
tar dalje prilijepljen za pločice u lokvi potamnjele krvi i bulji ravno
u nju poput lovačkog trofeja. Šerif je taj koji je moju sestricu pro-
našao sklupčanu u psećoj kućici ispovraćanu od silnoga plača; a
Jody zapravo nikada nije voljela tatu. On je taj koji je gledao kako
tatu zatvaraju u mrtvačku vreću. Ne ja. Ja ga nikada više nisam vi-
dio. Pogreb je bio sa zatvorenim lijesom. Nisam siguran zašto. Ma-
ma ga je pogodila u leđa.
Prošle su gotovo dvije godine, podsjeća me šerif. Nikoga više nije
briga. Nije RELEVANTNO.
“Definirajte relevantno”, kažem.
Zamjenik koji me stalno udara zgrabi prednji dio tatine kamuf-
lažne lovačke jakne i potegne me sa stolca. Ispod pazuha mu velike
mrlje znoja. Dvadeset pet stupnjeva. Vruće za prvi tjedan lipnja.
“Pričaj nam o ženi”, izdere se na mene.
12
Tawni O’Dell
Ne znam zbog čega ne žele izgovoriti njezino ime. Pretpostav-
ljam da čekaju da ga ja kažem. Da priznam kako sam je poznavao.
Pa naravno da jesam. Znaju da jesam.
Ispušta me natrag na stolac, a SUDIT ĆEMO TI KAO PUNO-
LJETNOJ OSOBI pojavljuje se ponovno pred mojim očima blješte-
ći i zujeći poput neona. Ne znam zbog čega ne mogu o njoj govoriti.
Svaki put kad otvorim usta, iz njih iziđe nešto o Skipu, a on mi više
nije niti prijatelj.
Uvijek sam znao da će Skip otići. Neprestano je kovao spletke,
što je odudaralo od ovih mirnih, ranjenih brda, za razliku od Don-
nyjeve slijepe ljubavi prema slatkišima. Donny će zauvijek ostati ov-
dje. Vidim ga svakoga jutra kad idem na posao u Shop Rite kako
čeka školski bus stojeći poput panja uz cestu.
“Skipa više nema, na faksu je”, kažem.
Još uvijek buljim u riječi, pa tako ne vidim šaku koja se približa-
va. Osjećam kako topla krv šikće niz moju bradu, a tek onda bol.
Jarkocrvene kapljice prskaju prednji dio tatine jakne, na kojemu se
njezina krv već pretvorila u suhu smeđu krastu. Neprestano me tje-
raju da skinem jaknu. Ljudi me uvijek na nešto tjeraju.
Čujem šerifa kako kaže: “Za ime Božje, Bill, zar si to baš morao
učiniti?”
Mislim da šerifa sljedeće godine čekaju ponovni izbori. Pretpos-
tavljam da ću tada biti dovoljno star da glasujem ako budem želio.
GLASOVATI KAO PUNOLJETNA OSOBA. No mislim da naj-
vjerojatnije ne bih glasovao za njega. Nije da mi se tip ne sviđa, ali
pojma nemam o njegovim stavovima o provođenju zakona, pa ne
mogu reći da se s njim ne slažem. Moj glas temeljio bi se isključivo
na smradu.
Dodirujem svoj smrskani nos i odlučujem da im kažem ISTINU.
Kome treba pripisati krivnju. Tko je na krivom putu. Koga treba
zatvoriti. Nemam se više čega bojati. Čega se odričem izgubim li
slobodu? Čega se svijet odriče izgubi li mene?
Jednom sam joj rekao da mi ništa ne ide posebno od ruke. Pal-
cem je prešla preko mojih usana bolnih od ljubljenja i rekla da je
preživljavanje dar.
Glava druga
Prije no što će Skip otići na faks, ni navratio nije da se oprosti.
Rekla mi je Amber, koja je čula kako Donny o tome priča u busu.
Tijekom čitave prve godine pisao mi je jedanput. Sljedeće godi-
ne nisam mislio da će uopće pisati, no konačno je to ipak učinio i
pozvao me u posjet. Obojica smo znali da neću doći, pa me zato
pozvao. Pismo sam pročitao desetak puta, a zatim ga stavio u ladi-
cu s katalozima za žensko rublje koje bih krao iz Amberine sobe.
Sljedeći dan učinio sam grešku i spomenuo pismo Betty. Betty
je obožavala kad bih govorio o Skipu. Posebno je voljela slušati
kako smo pokušavali ubiti Donnyja. Pretpostavljam da joj nikada o
tome nisam smio pričati, no jednom je tražila da joj ispričam neku
lijepu uspomenu iz djetinjstva, a to je bilo jedino čega sam se mo-
gao sjetiti.
Željela je znati što mislim o Skipovu pismu i zbog čega ga ne
mislim posjetiti. Skrenuo sam pogled s prozora, gdje su sivo-plave
grane stabla puzale po bijelome nebu baš kao vene po Bettynim
bedrima. Trudio sam se da ne gledam, no nosila je daleko prekrat-
ke suknje za gospođu njezinih godina.
Nisam je pogledao, no činjenica da sam prestao buljiti kroz pro-
zor dala joj je do znanja sam čuo njezino pitanje, ali odgovor na nj
bio je toliko očigledan da ga nisam namjeravao izreći.
“Mislim da znam što ćeš reći, ali ipak mi kaži”, ona će s osmije-
hom. “Ponašaj se kao da sam glupa.”
14
Tawni O’Dell
Uvijek bi to rekla kad bi me pokušavala navesti da govorim. U
nekom svom udžbeniku sigurno je pročitala kako tinejdžeri ne
mogu odoljeti takvom izazovu.
“Moram raditi”, konačno odgovorim.
“Ovaj vikend?”
“Da.”
“Sljedeći vikend?”
“Da.”
“Svaki vikend?”
Ništa nisam rekao, a ona se nasloni na stolici.
“Ima li još neki razlog zbog kojeg ne ideš?”
Meškoljio sam se u dnu kauča i pokušavao pronaći nešto novo u
sobi što bih mogao promatrati, no ništa se nikada nije mijenjalo.
Radni stol. Prozor. Stolica. Stol sa svjetiljkom. Kauč. Stol s kutijom
papirnatih maramica. Vrata. Betty. Ovdje nije imala čak ni uokvi-
renu diplomu ni policu s knjigama. Jednom sam je o tome pitao –
mislio sam da svi psihići imaju police s knjigama – a ona je rekla da
to nije njezin pravi ured; tu prima samo državne slučajeve. Osjetio
sam da je zažalila što je to rekla, pa sam je pustio na miru.
“Tko će čuvati Jody i Misty?” upitam nakon nekog vremena.
“Tko ih čuva kad si na poslu?”
“Mislim, noću.”
“Amber je dovoljno stara da ih pričuva preko noći.”
“Amber”, bijesno otpuhnem i razgovor mi prisjedne.
Nastavim buljiti kroz prozor, a Betty posegne u svoju bluzu i po-
desi naramenicu grudnjaka u trenutku kad je mislila da ne gledam.
“Sudeći po tvojoj reakciji, pretpostavljam da se Amber i ti i da-
lje ne slažete”, reče i pusti da još malo kuham u sebi.
“Kako to tumačiš?” upita.
Na parkiralište se spusti vrana i s asfalta pokuša zguliti zgaženog
crva. Početak ožujka bio je topao i svi su povjerovali da je došlo
proljeće. Tlo se odmrznulo. Crvi se probudili. Djevojke izvukle ljet-
nu odjeću.
Svakoga dana na putu prema poslu prošao bih pokraj grupe pos-
panih golonogih djevojaka u kratkim hlačama i minicama koje bi
Zabačene ceste
15
čekale na školski bus zajedno s panjem od Donnyja. Ranije bih us-
porio i promatrao ih u retrovizoru sve dok ne bi nestale iza zavoja,
no u zadnje me vrijeme gledanje djevojaka živciralo. Radilo se ma-
hom o prerastanju u muškarca, o tome da između želje za seksom i
potrebe za seksom postoji velika razlika.
“Amber kaže da se trudi”, uporno će Betty. “Kaže da mnogo više
pomaže u kući.”
“Zezate me?” uzviknem.
“Ne. Ti se s time ne slažeš?”
Nasmijem se. Stvarno. Ha, ha, ha od srca.
“Zašto bi mi lagala?” upita Betty.
Dignem stopalo u krilo i počnem čeprkati komadić šljunka iz
potplata kvalitetne čizme. Amber se rugala njihovim crvenim vezi-
cama. To me nije diralo. Traju sto godina, za razliku od jeftinog
smeća koje ona kupuje mojim novcem.
“Zato što nije samo lijena i glupa, nego i lažljiva”, odgovorim.
“Kako mogu znati tko od vas dvoje laže?”
Izvučem komad šljunka i ozbiljno pomislim da njime gađam Betty,
no, umjesto toga, stavim ga u džep tatine kamuflažne lovačke jakne.
“Pretpostavljam da ne možete”, kažem osjećajući kako mi lice
gori.
Bučno vratim nogu na tepih.
“Nisam te htjela uzrujati.”
“Vraga niste. Želite da izgubim glavu i kažem nešto bitno.”
Već sam jednom napravio tu grešku. Prisjetio se kako su se ma-
mine oči zacaklile od suza kad sam s tri godine rekao da sam “gra-
đen poput prave osobe”, ili kako je mama sakupljala pseće pločice
od cijepljenja protiv bjesnoće jer su joj se sviđale. Odmah bih osje-
tio kako sam slučajno rekao nešto bitno, jer bi me Betty pogledala
kao da sam odjednom gol i iznenađujuće dobro obdaren.
Nasmiješila se, prstom ulovila pramen kose boje srebrne kovani-
ce i zatakla ga iza jednog uha. Kosa joj je djelovala skupo, ošišana
pod određenim kutom i sjaja postojanog poput kacige. Nije se uk-
lapala u cjelinu. Podsjećala me na ponije za jahanje na seoskim saj-
movima i na nova novcata, svježe nauljena sedla posađena na iscr-
pljene, čupave stare ponije.
16
Tawni O’Dell
“Sve što kažeš tijekom naših sastanaka bitno je, Harley.”
Zavalim se koliko sam mogao, a da pritom ostanem na kauču.
“Smijem li otići?”
“Ne još. Pokušajmo razriješiti ovaj problem. Mislim da bi ti po-
moglo kad bi otišao na dan-dva. Ako nemaš toliko povjerenja u
Amber da preko noći pričuva tvoje sestre, zašto ne zoveš nekog
drugog? Rođaka ili susjeda?”
“Već sam vam rekao da mama nema obitelji, a tatina obitelj s
nama više ne želi imati nikakva posla.”
“Kako to tumačiš?”
“Pa, valjda zato što smo u rodu s mamom.”
“Ali i s tatom ste u rodu.”
“Ne toliko.”
Ponovno mi se nasmiješi, a ja opipam komadić šljunka u džepu
jakne i zamislim ga kako se usadio – tres – posred njezina čela i iz
njega lagano kapa jarko crvena krv. Kad bih to učinio, ona bi samo
nastavila govoriti.
“A tvoj stric Mike? Zar nisi rekao da u posljednje vrijeme pris-
kače u pomoć?”
“Donosi mi gajbe Black Labela. Pretpostavljam da je to od po-
moći. Premda bi, po mojem mišljenju, Rolling Rock bio od veće po-
moći.”
Uputi mi jedan svoj zabrinuti pogled. Bistre mlade oči virile su
uznemireno iz naboranoga lica kao kod kakvog dijeteta zatočenog
u masku. Mrzim kad starci zadrže nešto mladenačko, poput Buda
koji je zajedno sa mnom pakirao namirnice u Shop Riteu i stalno
žvakao gumu. Lakše je zamisliti da su oduvijek stari, a ne da su mla-
di i vrlo sporo umiru.
“Alkoholom ništa nećeš riješiti”, Betty će namršteno.
“To nije alkohol. To je pivo.”
“Kad bi ti socijalni radnik u kući pronašao alkohol, djevojčice bi
odmah završile kod skrbnika. Maloljetan si.”
“Briga me.”
“Briga te ako ti sestre završe kod skrbnika?”
“Da.”
Zabačene ceste
17
“E, pa, onda to stvarno čudno iskazuješ.”
“Moram ići.”
Ustanem i izvučem kapu s natpisom Redi-Mix betona iz džepa
traperica. Betty pogleda na svoj sat i reče: “Imamo još petnaest mi-
nuta.”
Nabijem kapu na glavu i navučem obod sve do očiju. “Ispriča-
vam se poreznim obveznicima”, kažem i odem.
Lažno proljeće potrajalo je tek tjedan dana, kao da želi kazniti
optimizam crva i djevojaka, a zatim je naglo zahladilo. Puhao sam
u ruke i trljao ih, a zatim ih zataknuo pod pazuha dok sam hitro ko-
račao prema svojem kamionu. Ne znam zbog čega sam žurio. Gri-
janje nije radilo.
Centar za pomoć osobama s poremećajem u ponašanju nalazio
se u istoj dugačkoj i niskoj zgradi od smeđe cigle s prometnim ure-
dom i veterinarskom stanicom. Na suprotnoj strani raskršća bio je
Eat N’ Park za kojim je Denny ludovao (čak ni Grand Slam doru-
čak nije mogao konkurirati pitama iz Eat N’ Parka) i trgovački cen-
tar s videotekom, frizerskim salonom, dućanom u kojem sve stoji je-
dan dolar i kineskim restoranom po imenu Yee. Nakon svojih
termina s Betty, uvijek bih navratio k Yeeju.
Niotkuda bi iznenada izronio Jack Yee, vlasnik lokala, i odušev-
ljeno se nasmiješio kad bih ušao, a njegova bi žena učinila to isto,
mašući mi sa stola u zabačenom kutu gdje bi uvijek čitala novine.
Bojim se da sam im bio najbolja mušterija, premda bih navratio tek
jednom mjesečno i kupio jednu povrtnu rolicu za dva dolara.
Jack me pokuša nagovoriti da kupim piletinu na način generala
Tsoa.
“Pikantno, pikantno”, reče smiješeći se.
“Ne, hvala”, odgovorim, premda sam umirao od gladi, a kod kuće
ću dobiti tek gotovo jelo od tijesta, sir i hrenovke. Na Misty je red
da pripravi večeru. Ima dvanaest godina.
Pokloni mi suncobran i kolačić za Jody i upita kako je. On i nje-
gova žena vidjeli su je jedan jedini put, no očarala ih je. Nepresta-
no su joj dodirivali kosu. Dosezala joj je sve do guze i bila iste boje
kao zlatna slova utisnuta u crkvene pjesmarice.
18
Tawni O’Dell
Sve su cure imale dugu kosu, uključujući mamu, no Jodynoj su
se najviše divili. Mamina je bila najcrvenija. Mistyna najzapušteni-
ja. Amberina bi obično zaudarala na smrdljivi stari pokrivač iz ka-
mionskog prtljažnika nekoga tipa.
Uzeo sam smeđu papirnatu vrećicu i stavio je pokraj sebe u ka-
mion, a zatim tijekom polusatne vožnje od Laurel Fallsa do Black
Licka promatrao kako se masna mrlja s povrtne rolice širi papi-
rom. Više od svega na svijetu želio sam ga pojesti. Otvorim prozor
ne bih li se riješio mirisa naglog prženja, no bilo je prehladno. Na
posljednjem zavoju ispred kuće vozio sam tako brzo da se stari
Dodge Ram sav tresao.
Naša kuća bila je jedina na cesti Fairman, neasfatliranom pre-
čacu od tri kilometra koji je povezivao dva dijela sporedne ceste što
se polukružno uvinula, pa onda tekla u dva paralelna smjera. Lokal-
no stanovništvo zvalo ju je cestom pripucavanja. Prije no što će moj
otac na njezinu vrhu početi graditi kuću, na krčevini se sakupljalo
toliko srna da bi svaki lovac koji se sakrio iza stabla mogao nasum-
ce pripucati i pogoditi. U sezoni lova tata je morao zaključavati pse
u garažu, a mama bi nas djecu tjerala da se igramo u kući u strahu
da nas netko ne ustrijeli. Nikada se nisam osjećao tako zaštićeno
kao tih dana koje smo Amber i ja proveli skrivajući se pod stolom
za kartanje prekrivenim pokrivačem, slušajući vani pucnjavu za ko-
jom bi uvijek uslijedila neugodno mirna tišina.
No, u posljednjih nekoliko godina, broj srna se prorijedio. Čak
je i najgluplja životinja u stanju osjetiti da se mjesto pokvarilo.
Kamion odskoči od dubokih tragova kotača, a povrtna rolica od-
leti sa sjedala na pod, navrh gomile praznih plastičnih šalica za
kavu, zgužvanih vrećica McDonald’sa i jeftine sive vjetrovke na či-
jim je leđima pisalo Mali kućanski aparati Barclay’s. Tu je bio i je-
dan Jodyn dinosaur, te slika s vjenčanja mojih roditelja.
Sliku sam pronašao duboko na dnu vreće za smeće nekoliko
mjeseci nakon ubojstva. Oštar brid jeftinog okvira boje novog zlata
izbio je rupu u plastici i porezao me po nožnom listu dok sam sta-
jao u donjem rublju i vezivao vreću. Raspor se povećao, smeće ra-
sulo po kuhinjskom podu. Ja sam se ukočio, čekajući da ruka mo-
jeg oca padne na podnožje moje lubanje i da sitne svjetlosne
zvjezdice poput lebdećih pahuljica maslačka uđu u moje vidno po-
Zabačene ceste
19
lje i toliko se nagomilaju da se ne vidi ništa doli hladno bijelo ništa.
Tada sam se sjetio da je mrtav.
Sve su cure spavale, pa sam počistio nered. Ostavio sam sliku i
baš sam se spremao baciti je u vanjsku kantu, kad me nešto natjera
da je umjesto toga bacim u svoj kamion.
Nikad je nisam pogledao. Svaki put kad bih je slučajno primijetio,
gurnuo bih je duboko pod smeće, no redovito bi uspjela isplivati na
površinu: tata u bijelom odijelu i u sjajnoj košulji s uzorkom nejas-
nih dragulja, poput rastaljenog vitraja, s prevelikim brkovima i
kragnom, brkovima a` la Burt Reynolds, karanfilom u reveru crve-
nim poput krvi, ščepao je mamu oko pojasa i pijano se ceri nekom
svom kompiću koji nije na slici; mama u haljini koja kao da je od
tanke i prozirne bijele maramice, s tonama sjenila na očima, dugač-
kim bijelim pernatim naušnicama i keramičnom frizurom a` la Far-
rah, ramena pogrbljenih i glave odmaknute od tatina zadaha, kao
da se suzdržava da ne povrati. Ja sam joj ujutro često izazivao
mučninu.
Ispružio sam nogu i gurnuo sliku pod smeće.
Prvi kilometar naša cesta vodila je ravno uz brijeg, a stabla iznad
nje su se spojila i ljeti pretvarala u tunel lišća, zimi u tunel snijega,
a u drugim godišnjim dobima u šator golih grana, poput pougljenje-
lih prstiju. Naša kuća bila je na vrhu. Nasuprot cesti protezao se
proplanak, zelen i gladak, koji se obronkom stapao s uzbibalim mo-
rem brda boje hrđe, čađe i pohabanog žutog tepiha. Električne ži-
ce i dva identična dimnjaka, koja su sukljala dim u elektrani u
Keystoneu, jedina su ukazivala na prisutnost čovjeka. Svaki put kad
bi me netko pitao kako izdržimo u kući, rekao bih da mi se sviđa
pogled, te bi pomislili da sam još luđi nego što su mislili.
Osim nacionalne banke iz Laurel Fallsa, jedino što me odavde
može otjerati je pogled na naše četiri prazne kućice za pse. Svaki
put kad bih parkirao kamion i dočekala me tišina umjesto lajućeg
zbora na koji sam navikao sve od dobi kada sam zvuku bio u stanju
pripisati značenje, prezirao sam samoga sebe što sam ih iznevjerio.
No, pseća hrana stoji čitavo bogatstvo. Tri sam ih uspio udomiti, a
zadržao Elvisa, svojeg bedastog psa ovčara. Sada smije u kuću, no to
ga čini nervoznim. Kao i cure. Ako bi tatu išta moglo bijesnoga dići
iz mrtvih, bila bi to slika psa koji leži usred njegove dnevne sobe.
20
Tawni O’Dell
Misty otvori ulazna vrata i pusti Elvisa van. Ode za njim i stane na
prednji trijem, u tihom iščekivanju, prebirući po lažnim ružičastim di-
jamantima na prljavoj mačjoj ogrlici koju je nosila oko zglavka.
Ogrlica je pripadala mačiću kojega je dobila od tate za deseti ro-
đendan. Izdržao je tek dva mjeseca prije no što smo ga pronašli ubi-
jenog u šumi.
Sjećam se da je mamu ta smrt najviše pogodila. Udarila je u plač
kad je vidjela što je preostalo od krvlju prekrivenog pahuljastog bi-
jelog trupla koje je Misty dovukla za rep do dvorišta.
Obujmila je rukama Misty i stezala je, dok je Misty ukočeno sta-
jala i buljila u truplo cakleno smeđim očima poput bočice za lijeko-
ve. Zatim je kleknula i polagano otkopčala ogrlicu, te je stavila na
svoje zapešće, a mama je i dalje stezala njezina ramena. Mama je
kasnije rekla da je bila u šoku.
“Jesi li mi donio povrtnu rolicu?” vikne Misty trljajući tanke gole
ruke o bokove, a noge u čarapama jednu o drugu.
Dobacio sam joj vrećicu. Elvis stane ukopan na putu prema
meni, promatrajući njezin let. Pala je na zaleđeno blato pokraj ste-
penica, a on poskočio da je ponjuši.
Misty me okrzne pogledom ne smiješeći se, a zatim siđe po nju.
Nisam mogao odrediti je li ljuta, povrijeđena, ili je baš briga. Zbog
maske pjegica djelovala je ugroženije no što je to bila.
Krenuo sam preko dvorišta i zastao na cementiranom komadiću
iz kojega je stršala otpiljena cijev. Tu je nekoć bio tatin satelitski ta-
njur. Lagano je udarim prednjim dijelom čizme i podsjetim samoga
sebe da trebam maknuti preostali dio cijevi prije no što se netko oz-
lijedi. Tanjur je otišao zajedno s psima, pa su nam preostala samo
četiri kanala. Jody je izgubila Disney. Misty je izgubila Nickelo-
deon. Amber je izgubila MTV i Fox. Tada su bile previše deprimi-
rane zbog mame i tate pa im je bilo svejedno, no sada to više nisu,
pa svaki dan slušam njihove prigovore.
Uđem i obrišem čizme o otirač pokraj vrata, no nisam ih skinuo
kao što sam nekoć morao.
“Jesi li mi donio kolač s gatalicom i suncobran?” upita Jody iz
dnevne sobe.
U prolazu joj dobacim da je vrećica kod Misty. Bacim krpenog di-
nosaura preko naslona kauča, a Jodyna glava izroni iznad jastuka.
Zabačene ceste
21
“Sjajni trorog!” usklikne ona. “Izgubila sam ga.”
“Znam. Ja sam ga pronašao.”
“Gdje?”
“U kamionu.”
Glava nestane i kauč odgovori: “Hvala.”
Uđem u kuhinju. Zatekao sam lonac kipuće vode na štednjaku i
pet hrenovki na papirnatom tanjuru spremnih za mikrovalnu, kao
svakoga četvrtka. Otvorim ormarić i zgrabim vrećicu pereca. Misty
uđe za mnom jedući svoju povrtnu rolicu.
Izdaleka nisam primijetio da se ponovno namazala Amberinim
ljubičastim sjenilom. Mama joj ne bi dozvolila da se već maže, no ja
sam kontrolu nad svim ženskim pitanjima prepustio Amber kad mi
je Misty prije godinu dana došla reći kako je sigurna da je dobila
menstruaciju.
Ponovno pogledam hrenovke i izračunam: jedna za Jody, jedna
za Misty, tri za mene.
“Zar Amber ne večera?”
“Ima spoj.”
“Molim?”
Misty na silu otvori kutiju Krafta, izvuče paketić sa sirom i ubaci
makarone u posudu. Voda se zapjeni i ona podesi jačinu plamena.
“Rekla je da ćeš se ti ljutiti. Ali ja mogu čuvati Jody. Dovoljno
sam velika.”
“Nije stvar u tome.”
“Znam. Amber je rekla da želiš da ona ostane doma i sve joj up-
ropastiš. Ne zbog baby-sittinga.”
Bacim vrećicu na radnu površinu i pereci se raspu po podu. El-
vis se baci na njih, a ja bijesno izađem. Misty jednoga gurne u stra-
nu svojim nožnim palcem namazanim plavim lakom i nastavi mije-
šati hranu u loncu.
Tako sam snažno lupio po Amberinim vratima da je njezin indi-
janski lovac snova pao sa zida. Držala ga je u rukama kad je otvorila
vrata. Na sebi je imala crveni čipkasti grudnjak i traperice koje su
ležale nisko na bokovima, a njezin upao zlovoljan izraz preobrazi se
u zadovoljan smiješak kad je vidjela kako je gledam.
22
Tawni O’Dell
“Večeras je na tebi red da čuvaš djecu”, dreknem ne bih li nad-
glasao glazbu koja je treštala s radija.
Okrene mi leđa i krene prema svojoj komodi namjerno njišući
kukovima, a gornji dio njezine tetovaže u obliku kolibrića gledao
me iznad pojasa njezinih traperica. Činilo se da mi maše zelenim
krilom.
Zgrabi četku i sagne se.
“Misty ima dvanaest godina. Može pričuvati djevojčicu od šest
godina”, reče mi odozdo, iza zastora crvenoplave kose.
“Noću ne bi smjele biti same kod kuće”, odgovorim.
“Što te muči? Zašto danju mogu biti same, a noću ne mogu? Si-
gurno se bojiš mraka.”
Završi i ustane, zabacivši kosu unatrag izvijena i razotkrivena
vrata, ženskom gestom od koje bih se sav naelektrizirao.
Stajao sam na vratima ne želeći ući. Svaki djelić zida i stropa bio
je prekriven šalovima od batika i komadićima plahti, uglavnom lju-
bičaste i plave boje. Na njezinu jedinom prozoru visjele su trake
tamnomodrih stakalaca u obliku zvjezdica. Police iza njezinog kre-
veta bile su krcate svijećama psihodeličnih boja, mahom upaljenih.
Kombinacija boja i prigušene rasvjete davala je sobi mutan izgled.
Brzo pređem na drugu njezinu stranu, do sterea na polici od
treske, pokraj hrpe časopisa Glamour koja je stajala kao barem sto
kila pseće hrane.
Ugasim radio.
U znak protesta ona baci svoju četku natrag na komodu, gdje
bučno zvekne u svu njezinu šminku i potrepštine za kosu.
“Što te muči?”
“Ne čujem dobro.”
“Pitam što te muči”, ponovi ona, kolutajući svojim praznim pla-
vim očima. “Je li Betty Wetty rekla svojem Harleyju Warleyju da ga
cue dovoljno ne cijene? Da bi cue puema njemu tuebale gajiti više
poštovanja?”
Napući usne. Ništa nisam rekao.
“Večeras ne moram ostati kod kuće”, doda ona i izvuče sićušni
prugasti džemper iz ladice, poput božićnog poklona za šnaucera.
Zabačene ceste
23
Začudo, uspije u njega uvući glavu i tkanina se rastegne, te najpri-
je poprimi oblik njezina lica, a zatim oblik njezinih grudi.
Ponovno me ulovi kako buljim u nju i pobjedonosno se nasmi-
ješi. “Priznaj”, ona će, “da mrziš samu pomisao kako ja živim život,
a ti ne.”
“Definiraj život”, odvratim.
Osmijeh zatreperi i nestane. Pronađe svoju četku i nekoliko puta
žestoko potegne po kosi, a zatim njome počne lagano lupkati o
dlan, onako kako je tata činio s maminom kuhačom prije nego što
bi krenuo na nekoga od nas.
“Znaš li što te muči? Ljut si jer moraš raditi. E, pa, ionako bi mo-
rao raditi. Nije da bi išao na faks, skitao s frendovima ili radio što-
god pametno. Ni televiziju ne gledaš.”
Nasmijem se premda se nisam osjećao nimalo veselo. “Pamet-
no?” ponovim. “Kao jebanje s tipovima u prtljažniku kamiona?”
Četka poleti iz njezine ruke i pogodi moju.
“Sve bi dao da nekoga pojebeš”, zasikće na mene.
Poželim podići četku i njome do besvijesti premlatiti Amber.
Prekriti njezino lijepo lice velikim crvenim masnicama, natjerati joj
krv iz ušiju. Ne zato što je mrzim. Ne zato što je to zaslužila. Ne
zato što želim da me se boji. Jednostavno bi mi pomoglo.
Mora da se upravo tako tata osjećao prije nego bi me prebio re-
menom, a mene donekle utješi spoznaja kako u želji da nekoga oz-
lijediš nema ničeg osobnog. Razlika između tate i mene bila je u
tome što bi on uvijek udario nekoga od nas; bio je, dakle, mnogo
sretnija osoba.
Znao sam kako Amber nikada nije palo na pamet da bih je mo-
gao ozlijediti. Vjerovala je da je nasilje dokazivanje snage, a mene je
smatrala slabim. Inače nikada ne bi riskirala da me tako provocira.
Mrzila je batine.
Podignem njezinu četku i vratim joj je. Na trenutak smo je obo-
je držali i mogao sam osjetiti kako četka drhti.
Ona se nastavi spremati za spoj. Ja se odem spremiti za posao.
Amber je imala najbolju sobu u kući: moju. Nekoć je dijelila
sobu s Misty, sve dok nije došla Jody, pa je dobila moju sobu, a ja
sam prognan u podrum. Nisam želio otići, pa se nikada nisam pot-
24
Tawni O’Dell
rudio da to mjesto učinim ugodnijim. Dva kreveta iznad kojih je vis-
jela gola žarulja, ladičar, linija, sloj preostale zelene boje kupaoni-
ce na jednom cementnom zidu, kvadrat ljubičastog dlakavog tepiha
i par mišolovki bijahu ovdje jedini znaci života.
Noću bih uglavnom ležao na leđima i zamišljao kako bi bilo kad
bi se žarulja razmrskala na mojem čelu i oštrica stakla probila očnu
jabučicu ili završila u ustima, a ja je progutao.
Skip je znao reći kako bi komadić stakla pod kožom koji nije od-
mah odstranjen završio u krvotoku, te njime došao do srca i ubio
čovjeka. Jednom smo tako pokušali ubiti Donnyja – pokraj starog
rudarskog ureda bile su tone smrskanog stakla – no Donny nam
nije dao da u njega zabodemo staklo, čak ni za vrećicu gumenih
bombona.
Ako se žarulja ikada rasprsne i njezina me krhotina ubije, želio
bih da me pokopaju s komadićima stakla po čitavom licu. Izdaleka,
ljudi bi mislili da su to bijele ružine latice.
Povučem konop i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja pojavi se
svjetlo. Za koji dan povući ću konop, žarulja će crknuti uz tupi zvuk,
a ja ne znam gdje mama drži nove žarulje. Kad je otišla u zatvor, sa
sobom je ponijela svakojake tajne kućne informacije: u kojoj su la-
dici kuverte; kako napraviti drhtalice od želatine; koji se šampon za
kupanje najbolje pjeni; tko je na što alergičan, tko se čega boji.
Zamalo sam je pitao za pomoć kad mi je trebala tava za minjo-
ne da ih pripremim za Jodynu rođendansku proslavu u školi. Već je
bilo prošlo godinu dana od mamine presude, a od nje nije bilo niti
glasa izuzev poruka iz druge ruke, preko cura. Niti jedan telefonski
poziv, razglednica, pismo. Niti jedan pokušaj da pobjegne iz zatvo-
ra, uloži tužbu, ili svoju priču ispriča Oprah. Dakako, niti ona od
mene nije glasa primila.
Znao sam da smo oboje glupi što gubimo vrijeme na međusob-
ne optužbe kako smo jedno drugog napustili i što pokušavamo ut-
vrditi tko je bio prvi. To je isto kao i pitanje što je prvo: kokoš ili
jaje, a dobro znaš da uopće nije bitno, jer je prije jednoga i drugo-
ga postojao Bog.
No, ma koliko se trudio, nisam vidio zbog čega bih s njom trebao
održavati kontakt. Neće čak ni izići. Nikada nam više neće biti maj-
ka. To sam u potpunosti shvatio u trenutku kad sam je vidio kako
Zabačene ceste
25
sjeda na stražnje sjedalo šerifova auta s izrazom spokojnog i gole-
mog olakšanja, kao da ide u krevet nakon teškog dana. Još uvijek
nisam shvaćao zašto.
Ispostavilo se da Misty zna gdje se nalazi tava za minjone, pa me
poštedjela nazivanja mame. Misty bi u njoj uvijek pekla čajne kolu-
tiće s borovnicama za tatu. Mama mu ih nije željela spravljati jer je
znala da će ih natrpati maslacem, a brinuo ju je njegov kolesterol.
Jednom mi je rekla kako zavidi ženama koje su živjele u dobra sta-
ra vremena i bojale se jedino Indijanaca i puma koji su mogli ubiti
njihove muževe. Stvari koje su izvan ženine kontrole.
Presvukao sam se u crne hlače i u plavu polo košulju koje sam mo-
rao nositi u Shop Riteu, ponovno stavio tatinu jaknu, trzajem ugasio
svjetlo i krenuo gore prelazeći dvije po dvije stepenice. Zatim se ok-
renuo, vratio po Skipovo pismo i tutnuo ga u džep.
Misty je već jela. Jody je imala pun tanjur, no nešto je marljivo
pisala u svoju crvenu bilježnicu prekrivenu naljepnicama. Dvadese-
tak dinosaura bilo je poredano na njezinoj strani stola. Sjajni trorog
nalazio se na počasnome mjestu, u samoj sredini, zajedno s kolači-
ćem s gatalicom. Elvis je cvilio i grebao po stražnjim vratima.
Posegnem za štrucom Town Talka.
“A pecivo?” upitam.
“Više ga nema”, reče Misty.
“Zašto ne jedeš?” upitam Jody.
Pljusnem tri komada kruha na svoj tanjur, posred svakoga sta-
vim hrenovku, štrcnem po njima senf i kečap, zarolam ih i pojedem
dva prije no što mi je Jody uspjela odgovoriti.
“Pišem popis stvari koje trebam obaviti. Ionako ne volim hre-
novke.”
“Otkad?” upita Misty.
“Oduvijek.”
“Uvijek jedeš hrenovke.”
“Ne ovako.”
Svi pogledamo njezin Lion King tanjur i hrenovku razrezanu na
kružiće, s mlakicom kečapa u kojoj ih je namakala.
26
Tawni O’Dell
“Sada volim kad su dugačke”, ona će. “Esme kaže da su razreza-
ne hrenovke najčešći uzročnik gušenja djece u Americi. Nije sasvim
sigurna kakva je situacija u svijetu. Danas mi je rekla u busu.”
“Okusi opasnost”, odgovori Misty.
“Neću je pojesti.”
“Moraš.”
“Ne moram.”
“Harley,” naredi mi Misty. “Reci joj da je mora pojesti.”
“Briga me hoće li je pojesti”, odsječem i istresem lonac makaro-
na sa sirom u svoj tanjur.
“Pojest ću je ako mi je ti središ.”
“Kako da je sredim?” Misty će stegnuvši oči koje se pretvore u
dva ljubičasta proreza na išaranom licu.
“Ljepilom”, Jody će krajnje ozbiljno.
Ja joj se preko stola nasmiješim. Katkad bi me znala do suza nas-
mijati.
Misty nas je naizmjenično pogledavala. “Od ljepila se umire”,
pouči nas ona.
“Onda mi skuhaj drugu.”
“Neću.”
“Skuhaj mi drugu.”
“Pojedi Harleyjevu posljednju hrenovku.”
“Ne dolazi u obzir. Ja ću je pojesti”, kažem.
“Zamijenite se”, reče Misty.
Jody sumnjičavo pogleda moju hrenovku. “Ima senfa”, reče.
“Makni ga.”
Mistyna ruka iznenada poleti. Ščepa moju zadnju hrenovku,
oguli kruh i senf svojim plavim noktima i baci je pred Jody. Zatim
podigne Jodyn tanjur i s njega u moj istrese narezanu hrenovku.
Jody je na trenutak proučavala situaciju, zatim se kiselo naceri
Misty i zamoli da joj doda sok. Misty joj uzvrati praznim pogledom.
Bezizražajnost njezina lica odavala je uskomešanost njezinih osje-
ćaja.
“Nema ga”, sporo će ona.
Zabačene ceste
27
“Onda ću mlijeka.”
“Sama ga uzmi.”
“Ne mogu točiti iz velikog vrča. Uvijek mi se prolije.”
Sklopim oči i zamislim kako podižem praznu tavu i svom silom
zamahujem, pa najprije zahvaćam Jodynu glavu i obaram je sa sto-
lice, a zatim udaram Misty i promatram kako pljuje krvave makaro-
ne sa sirom.
Umjesto toga odlazim Jody natočiti čašu mlijeka i donosim joj
ga. Dok sjedam, ugledam njezin popis.
NAHRANITI DINOSAVRUSE
OBOJITI SLIĆICU ZA MAMU
OTIČI U ŠKOLU
OTIČI U ZATVOR
GLEDATI TELVIZJU
POMOLTI SE ZA TATU
OTIČI SPAVATI
Još joj nisam rekao da je sutra neću odvesti mami. Od posljed-
njeg posjeta protekla su tri mjeseca, no nisam bio spreman izložiti
se još jednom povratku. Uvijek je bilo isto: nas četvero nagurani u
kabinu mojeg kamiona; Jody plače; Misty joj govori da začepi; a
Amber me psuje jer nisam htio ući i vidjeti mamu.
Jodyn me rukopis podsjeća na kartu koju je mama nacrtala kao
klinka ne bi li se mogla vratiti kući u Illinois nakon što su je prasta-
ra prateta i pratetak, koje nikada ranije nije vidjela, odvezli u Pen-
nsylvaniju, gdje je od tada trebala s njima živjeti, jer su joj mama,
tata i mali braco poginuli u prometnoj nesreći.
Mama mi je svoju kartu pokazala samo jedanput. Imao sam
problema sa svojom kartom koju sam pronašao u školskoj knjižnici,
precrtao i donio kući. Prema knjizi, karta je trebala funkcionirati
uzme li se kao početna točka soba bilo kojeg klinca, a ja sam dani-
ma mozgao kako doći do nevjerojatnog otoka u obliku zmaja prek-
rivenog vulkanima iz kojih suklja lava duginih boja.
28
Tawni O’Dell
Na kraju sam odustao i pokazao je mami. Ona me odvela u svoju
sobu i dopustila mi da se uspentram na njezin krevet, a sama otišla
po svoju Bibliju u najvišoj ladici komode. Mama je često čitala Bibli-
ju, no nikada nije išla u crkvu. Tvrdila je da ne voli kršćane.
Donijela ju je i pružila mi je zatvorenu, dopustivši da palcem
pređem po grimiznom rubu stranica, onako kako sam uvijek činio.
Onako stisnute, stranice su izgledale i djelovale poput crvene saten-
ske trake, no pojedinačno su bile oštre poput žileta. Otvori je pri
kraju i izvuče presavijeni komad papira.
“Ovo je pravi antikvitet”, reče sa smiješkom. “Nacrtala sam ga
kad sam bila otprilike tvoje dobi. Bilo je to prije nekih osamnaest
godina.”
Rastvori ga. Bio je to pastelni crtež koji je započinjao žutom ku-
ćom s precizno nacrtanim ružičastim krovom, zastorima s volanči-
ćima, cvijećem u vrtu i vjevericom što se smiješi na stablu. Zatim
gola ravna crna crta presijeca papir, te naglo skreće prema dolje i
završava ni u čemu. Na crti piše HI WAY 80.
“Karte se mogu upotrijebiti”, objasni ona dok sam je proučavao,
“samo ako mjesto do kojega želiš doći postoji.”
Osjetim Jodyn stisak oko zglavka. Povukla me za ruku i ja na
njezinom licu prepoznam maminu nijemu ustrajnost, lice koje bi
me navelo da od sebe dam sve ili ništa, ovisno o tome koliko bih se
osjećao snažnim. Upita me želim li znati što joj piše u gatalici.
“Moram na posao”, rekao sam. “Sutra ćeš mi reći.”
“Ne”, ona će.
Pusti me, rastvori kolačić i oprezno izvuče komadić papira.
“Nerviranje je kamata koja prethodi problemima”, ona će i nasmi-
ješi mi se odozdo.
“Super”, kažem.
Elvis me gotovo srušio kad sam izišao. Šutnem ga u stranu i
uđem u kamion, upalim radio da je sve treštalo i zaključam oboja
vrata. Nisam se bojao mraka, samo sam se prema njemu odnosio s
poštovanjem. Ovdje je bilo mračno kao u rogu, zrake farova jed-
nostavno bi nestale.
Zabačene ceste
29
Tijekom vožnje pokušao sam zbrisati svijest, no neprestano su
mi navirali Jodyn popis, Skipovo pismo, Amber dok se ševi s nekim
tipom u prtljažniku kamiona.
Kad sam skrenuo na parkiralište Shop Ritea, bio sam već prilič-
no loše volje. Na sreću, tijekom tjedna noću ne bi bilo nikoga otkad
je otvoren Super Wal-Mart koji je radio dvadeset četiri sata na dan.
Poznavao sam ljude koji bi tamo išli po namirnice u tri ujutro samo
zato što se to moglo.
Parkirao sam, stavio ključeve u džep tatine jakne i ponovno pro-
našao Skipovo pismo. Protivno svojoj volji, izvučem ga i ponovno
pročitam, a usred Skipova opisa studentskog kluba odjednom shva-
tim da smo se sprijateljili samo zato što smo bili jedina dva dječaka
koja su živjela u blizini.
Čudno, takvo nešto čovjeku padne na pamet kad se osjeća naj-
bjednije. To mi ne bi palo na pamet da sam sretan.